Apstraktni ekspresionizam je uglavnom slikarski pokret. Osnovna tematika se sadrži u izražavanju emocija putem nepredmetnih formi i proizvoljnog kolorita. Za podlogu se koriste platna velikih (monumentalnih) dimenzija, jaki kontrasti boja i slobodni (gestualni) pokreti četke i kista.
Pojam apstaktni ekspresionizam prvi je upotrijebio američki kritičar umjetnosti Robert Koatis, 1946 godine.
Pokret nastaje u Njujorku (naselje Grinvič), sredinom četrdesetih godina XX vijeka. Drugačija imena za apstraktni ekspresionizam su: slikarstvo akcije (action painting) i Njujorška škola. Bio je to prvi umjetnički pravac koji je nastao na američkom tlu. Prve manifestacije pokreta vežu se za slikara Aršila Gorkog, koji pod utjecajem umjetnosti nadrealizma i slikara kao što su Đoan Miro i Pablo Pikaso postavlja bazu forme i izraza apstraktnog ekspresionizma.
Kao i u nadrealizmu teorije psihoanalize Sigmunda Frojda i Karla Junga su intelektualna i predmetna osnova. Nadrealizam stiže u SAD-e preko umjetnika koji napuštaju Evropu zbog Drugog svijetskog rata, među kojima su Pit Mondrijan i Maks Ernst, bili najznačajniji za apstraktni ekspresionizam. Raskidanje tih umjetnika sa 'tradicijom' umjetnosti su inspirisale revolucionarni nagon apstraktnog ekspresionizma. Pokret se održao na umjetničkoj sceni sve do pojave Pop arta, šezdesetih godina, omogućivši Njujorku da zamjeni Pariz kao svijetski centar umjetničkih zbivanja.
Karakteristike predstavljanja u apstraktnom ekspresionizmu su proizvoljni oblici, linije, boje, teksture i forme, ne slijedeći prirodu ni realnost. Naizgled ne postoji kontrola, iako je sam proces slikanja, koji je od velike važnosti za apstraktne ekspresioniste, pod direktnom kontrolom umjetnika. Dozvoljene su 'greške' i slučajno nastale forme idu u prilog kompletnog umjetničkog doživljaja.
Apstraktni ekspresionizam se može nazvati i egzistencijalističkom umjetnošću, pošto se u djelima tih umjetnika konstantno pojavljuje traženje identiteta i odgovora na pitanja o ljudskoj egzistenciji. Lične, unutrašnje psihološke borbe, spoljašnja sprega između čovjeka i prirode i traženje duhovne ravnoteže, su osnovne ideje umjetnika ovog pokreta. Serijsko stvaranje slika i njihove podjele na serije od strane njihovih stvaraoca, podkrepljuje teze ove vrste
Glavni predstavnici
Adolf Gotlieb
Aršil Gorki
Barnet Njumen
Vilem de Kuning
Žan-Pol Riopel
Kliford Stil
Li Krasner
Mark Rodko
Robert Madervil
Filip Gaston
Franc Klejn
Hans Hofman
Džekson Polok
Pojam apstaktni ekspresionizam prvi je upotrijebio američki kritičar umjetnosti Robert Koatis, 1946 godine.
Pokret nastaje u Njujorku (naselje Grinvič), sredinom četrdesetih godina XX vijeka. Drugačija imena za apstraktni ekspresionizam su: slikarstvo akcije (action painting) i Njujorška škola. Bio je to prvi umjetnički pravac koji je nastao na američkom tlu. Prve manifestacije pokreta vežu se za slikara Aršila Gorkog, koji pod utjecajem umjetnosti nadrealizma i slikara kao što su Đoan Miro i Pablo Pikaso postavlja bazu forme i izraza apstraktnog ekspresionizma.
Kao i u nadrealizmu teorije psihoanalize Sigmunda Frojda i Karla Junga su intelektualna i predmetna osnova. Nadrealizam stiže u SAD-e preko umjetnika koji napuštaju Evropu zbog Drugog svijetskog rata, među kojima su Pit Mondrijan i Maks Ernst, bili najznačajniji za apstraktni ekspresionizam. Raskidanje tih umjetnika sa 'tradicijom' umjetnosti su inspirisale revolucionarni nagon apstraktnog ekspresionizma. Pokret se održao na umjetničkoj sceni sve do pojave Pop arta, šezdesetih godina, omogućivši Njujorku da zamjeni Pariz kao svijetski centar umjetničkih zbivanja.
Karakteristike predstavljanja u apstraktnom ekspresionizmu su proizvoljni oblici, linije, boje, teksture i forme, ne slijedeći prirodu ni realnost. Naizgled ne postoji kontrola, iako je sam proces slikanja, koji je od velike važnosti za apstraktne ekspresioniste, pod direktnom kontrolom umjetnika. Dozvoljene su 'greške' i slučajno nastale forme idu u prilog kompletnog umjetničkog doživljaja.
Apstraktni ekspresionizam se može nazvati i egzistencijalističkom umjetnošću, pošto se u djelima tih umjetnika konstantno pojavljuje traženje identiteta i odgovora na pitanja o ljudskoj egzistenciji. Lične, unutrašnje psihološke borbe, spoljašnja sprega između čovjeka i prirode i traženje duhovne ravnoteže, su osnovne ideje umjetnika ovog pokreta. Serijsko stvaranje slika i njihove podjele na serije od strane njihovih stvaraoca, podkrepljuje teze ove vrste
Glavni predstavnici
Adolf Gotlieb
Aršil Gorki
Barnet Njumen
Vilem de Kuning
Žan-Pol Riopel
Kliford Stil
Li Krasner
Mark Rodko
Robert Madervil
Filip Gaston
Franc Klejn
Hans Hofman
Džekson Polok