Grcka mitologija

Današnja evropska civilizacija vuče korijene iz tri glavna izvora. To su judeo - hrišćansko naslijeđe, naslijeđe koje su određeni narodi donijeli iz svojih prapostojbina, što je u slučaju Srba praslovensko naslijeđe, i naslijeđe antike. U antici je najdominantnija civilizacija bila upravo grčka. Helenska kultura se osvajanjima Aleksandra Makedonskog brzo proširila na Istok, dok su je na Zapadu preuzeli Rimljani. Ona je tako postala je osnova kompletne današnje kulture evropskih naroda. Presudan uticaj na život starih Grka, njihov način razmišljanja i pogled na svijet imala je njihova mitologija i religija. Na osnovu mitova i religijskih predanja nastala su mnoga sjajna dijela antičke književnosti koja nisu izgubila svoju aktuelnost i vrijednost ni do danas. Pored uticaja na grčku misao i implikacija u kniževnosti i umjetnosti, ne treba podcijeniti ni same grčke mitove, jer oni iako su faktički izmišljene priče, kroz ruho nestvarnog otkrivaju mnoge istine o životu i ljudima.

12 bogova sa Olimpa

Zevs, vrhovni bog.
Hera, sestra Zevsova, boginja vjenčanja, braka i svih perioda u životu žene. Kod Rimljana joj odgovara Junona, simbol materinske vlasti.
Posejdon, bog mora i zemljotresa. U rimskoj mitologiji mu odgovara Neptun. Njegova braća su Zevs i Had. Stanovao je u palati na dnu mora. Predstavljaju ga naoružanog trozupcem.
Demetra, boginja poljoprivrede, ljetine i proizvoda zemlje. Ona je takođe i personifikacija Zemlje. Majka je Pefersone. Kod Rimljana joj odgovara Cerera.
Apolon, bog svjetlosti, razuma, nadahnuća, umjetnosti, predskazanja i proroštva, iscjelitelj, povezan je sa Suncem. Smatraju ga najljepšim bogom u grčkoj mitologiji. Rođen je na ostrvu Delosu; sin je Zevsa i Lete, brat blizanac Artemidin. U Delfima je imao svetilište i proročište. U njemu je proricala proročica Pitija.
Artemida, boginja divljih zvijeri i lova, Apolonova sestra. Pripisuje joj se vječna mladost, a pri tome se nikada nije udala. U rimskoj mitologiji odgovara joj italska boginja Dijana.
Ares, štitolomac, pustošitelj gradova, bog rata. Sin je Zevsov i Herin. U Rimljana njegov ekvivalent je Mars.
Afrodita, boginja ljubavi i ljepote, "smjeholjubna", "rođena iz morske pjene", kod Rimljanja je poistovjećena sa Venerom, starim italskim božanstvom.
Hermes, glasnik bogova, bog trgovine, rječitosti i kradljivaca. Sin Zevsa i Maje. Rimski parnjak mu je Merkur.
Atina, ratoborna boginja mudrosti, umjetnosti, nauke i radinosti. Zaštitnica gradova, pokroviteljica znanja. Kći Zevsova po kojoj je nazvan i grad Atina. Rimska parnjakinja joj je Minerva. Na Akropolju je u njenu čast sagrđen čuveno svetilište Partenon.
Hefest, hromi kovač i zanatlija Olimpa. Bog vatre i kovačkih vještina, kod Rimljana poznat kao Vulkan.
Dvanaesto mjesto je u početku zauzimala Hestija, kasnije ju je zamijenio Dionis.
Hestija, boginja srca i doma, kod Rimljana joj odgovara Vesta.
Dionis zauzeo Hestijino mjesto u 5. vijeku p.n.e. kao bog zanosa, plodnosti i vina. On je prijatelj muza, sin Zevsa i Semele; odgovara mu rimski bog Bakho. Dionisov kult je doprineo uvođenju misterija. U njegovu čast su se održavale svečanosti Dionisije.
Među najvažnijim grčkim bogovima je i Had, bog podzemlja (Tartara) i mrtvih, Zevsov i Posejdonov brat i Pefersonin muž, ali on nije živio na Olimpu. Nadimak mu je bio Pluton.

Heba iako je živjela na Olimpu i bila peharnik (služila je bogove nektarom u peharima iz kojih su oni pili) , ne smatra se jednom od dvanaestorice. Smatrana je boginjom mladosti, kćerka je Zevsa i Here. Spominje se u Ilijadi.

Zeus


Zeus (grč. N. Ζεύς, Zéus; G Διός, Diós) u grčkoj mitologiji vrhovni je starogrčki bog, vladar Olimpa, bog neba i grmljavine. Njegova je žena ujedno i njegova sestra Hera, ali je imao vrlo mnogo potomaka s ostalim božicama i smrtnicama. Zeusov je pandan u rimskoj mitologiji Jupiter

Etimologija

Zeusovo grčko ime povezano je s ie. korijenom *dey- = "svijetliti", odnosno *dyēws = "danje nebo". U nominativu je njegov oblik Ζεύς πατήρ, a u genitivu se Zeús mijenja u Διός. To možemo povezati s glavnim bogom Indoeuropljana - *dyēws ph2tēr = "božanski otac". Usp. u sanskrtu dyauš pítā. Iz istog korijena dolazi i lat. ime Zeusova pandana u rimskoj mitologiji, Jupitera: Iupiter, Iovis < stlat. Diovis, od genitiva u ie. - *dyeu-ph2tēr.


Karakteristike

Zeus ima osobine indoeuropskog božanstva svjetlosti i neba koje "vedri i oblači", ljuti je gromovnik koji gađa munjama; dobri bog koji daje kišu.

Njegova je sveta ptica bila zlatni orao kojeg je uvijek držao pored sebe, a često je i sam preuzimao orlovo obličje. Poput Zeusa, orao je bio simbol snage, hrabrosti i pravde.

Zeusovo najdraže drvo bio je hrast, simbol snage. Također su mu posvećivana maslinova stabla.


Epiteti:

Olympios - označavalo je Zeusovo kraljevanje kao vrhovnog boga Olimpljana, a i na panhelenskom festivalu u Olimpiji
Panhellenios - Zeus svih Helena, posvećen mu je poznat Eakov hram u Egini
Xenios - zaštitnik gostoljubivosti i gostiju, spreman osvetiti se svakome tko učini nešto nažao strancu
Horkios - čuvar zakletvi, otkriveni bi lažljivci morali napraviti Zeusov kip, najčešće u Olimpiji
Agoraios - pazio je nad poslovima i samom agorom te kažnjavao nepoštene trgovce


Kult

Olimpija je bila središte svih onih koji su htjeli častiti svog vrhovnog boga. Ondje su se održavale i poznate Olimpijske igre. Postojao je i Zeusov oltar napravljen od pepela, od ostataka žrtvovanih životinja.

Ovdje je bio i Zeusov kip u Olimpiji, jedno od sedam svjetskih čuda. Božanski kip od slonove kosti i ebanovine, bogato ukrašen zlatom i dragim kamenjem. Vjerovalo se da ga je napravio kipar Fidija, a Grci su smatrali nesretnim onoga tko nije vidio taj kip. Uz njega su vezane i brojne legende.


Rođenje

Kron je naučio od svojih roditelja da će ga svrgnuti njegov sin, baš kao što je on to učinio svome ocu Uranu. Progutao je svoje potomke - Demetru, Heru, Hada, Hestiju, Rejinu i njegovu djecu, da se proročanstvo ne bi ispunilo. Kad su se rodili Posejdon i Zeus, Reja je iznijela Geji plan da spasi svoju djecu. Reja je potajno rodila Zeusa na Kreti, a Kronu je dala kamen umotan u povoje (znan kao omphalos = "kamen"). Također je, prema nekim izvorima, progutao i kozu misleći da je Posejdon.

U nekim je inačicama mita na Kreti Zeusa odgojila koza Amalteja, a Kouretes, naoružani plesači vikali su i pljeskali da bi sakrili djetetov plač od Krona. U drugoj inačici mita, Zeusa je odgojila nimfa Adamanteja koja ga je sakrila objesivši ga na drvo užetom tako da je bio između zemlje, neba i mora kojima je vladao njegov otac Kron. Posljednja inačica mita govori da ga je odgojila njegova baka, Geja. Postoje još rjeđe priče da ga je odgojila nimfa Kinosura koju je, da bi joj zahvalio, Zeus postavio među zvijezde ili pak da ga je odgojila nimfa Melisa koja ga je dojila kozjim mlijekom.

Svrgavanje Krona

Kad je narastao, Zeus je iskoristio napitak koji mu je dala Geja i tako je povratio svoje potomke u obrnutom redoslijedu - prvo kamen, zatim kozu, a potom ostale potomke. Kamen je stavljen u pokrajinu Piton, nazvanu po istoimenom čudovištu. U drugoj je inačici mita Metida dala Kronu sredstvo za izazivanje povraćanja da bi ispljunuo svoje potomke. Treća inačica govori da je Zeus rasjekao njegov trbuh.

Nakon što ih je oslobodio, Zeus je u ratu, tzv. Titanomahiji zajedno s Titanima, Gigantima, Hekatonhirima, Kiklopima i svojom braćom i sestrama svrgnuo svoga oca. Nakon toga je zatvorio Titane u Tartar, sve osim Atlanta, Epimeteja, Metidu, Okeana i Prometeja. Geja je potom rodila čudovište Tifona kojim bi se osvetila za zatvorene Titane, ali je Zeus ipak pobijedio.

Na posljetku su pobijedili nakon desetljeća ratovanja te su se olimpski bogovi dogovorili i izvlačeći slamke raspodijelili vlast - Zeus je lukavstvom dobio nebo i zemlju, Posejdon more, a Had podzemni svijet.

Zeus i Hera

Zeusova je žena bila njegova sestra Hera. Zeus i Hera stalno su se sukobljavali. Uvrijeđena njegovim prijevarama, ona ga je često ponižavala na sitne spletkarske načine. Iako joj je Zeus povjeravao svoje tajne, a katkadi prihvaćao njezine savjete, on joj nikada nije potpuno vjerovao, a ona je dobro znala da je u stanju da se i na nju baci munjom ako bi ga uvrijedila preko izvjesne granice.

S Herom je imao Aresa, Hefesta, Ilitiju i Hebu, ali neke inačice mita donose da je Hera tu djecu rodila sama, uglavnom zato što je bila ljubomorna jer je Zeus sam na svijet donio Atenu.

Zevs




John Flaxman: Zeus na prijestolju, ilustracija Odiseje, 1810.





Zeusov hram u Olimpiji




Agostino Carracci: Jupiter i Junona (Zeus i Hera)




Zeus s lovorovim vijencem, 4. stoljeće p.n.e.

Had

Had (grč. ᾍδης, Haidēs; Ἀΐδης, Aïdēs) u grčkoj mitologiji bog je podzemnog svijeta (koji se također naziva Had) u grčkoj mitologiji; Kronov i Rejin sin. Također se nazivao i Pluton (Πλούτων, Ploutōn), a to su ime preuzeli i stari Rimljani za svoj pandan.

Etimologija

Hadovo grčko ime najvjerojatnije potječe od aides = "neviđen" (o čemu raspravlja Platon u Kratilu), iz ie. * n̥-wid- = "nevidljiv", "neviđen", što se može povezati s njegovom kacigom nevidljivosti.

Hadovo ime Pluton prvotno je bilo eufemizam jer su se ljudi bojali izgovoriti njegovo ime. Riječ je označivala bogatstvo, u metaforičnom smislu da Had obiluje dušama, jaucima i suzama. Epiteti su mu također bili i: Clymenus ("zloglasni"), Eubuleus ("koji dobro pogađa") i Polydegmon ("koji mnogo prima").


Karakteristike

Za razliku od modernih konotacija kao zlog Hada, nekoć je bio prikazivan više kao pasivan, a ne zao. Njegova je uloga bila da održava ravnotežu.

Prikazivan je s kacigom koju mu je dao Kiklop i koja ga je činila nevidljivim. Katkad je posuđivao kacigu i bogovima i smrtnicima, primjerice Perzeju. Sjedio je na tronu od ebanovine. Hadovo oružje bile su vile sa dva zuba kojima je uništavao sve što mu se ne bi svidjelo, baš kao i Posejdon sa svojim trozubom. Znak njegove moći bio je štap s pticom na vrhu s kojim je vodio sjene mrtvih u podzemlje. Njegova tamna kočija koju su vukla četiri potpuno crna konja uvijek su izazivala strahopoštovanje. Također je prikazivan s narcisom i čempresom te ključem Hada. Uz njega je uvijek bio i Kerber, višeglavi pas koji je čuvao vrata podzemlja.


Život

Had je bio Kronov i Rejin sin, Zeusov i Posejdonov te Hestijin, Demetrin i Herin brat.

Kad je odrastao, Zeus je uspio prisiliti oca da povrati svoje potomke (Kron ih je sve osim Zeusa bio progutao), Zeus, Posejdon i Had sudjelovali su u Titanomahiji, ratu Titana, a Kiklopi su im darovali oružja: Zeus je dobio munju, Had kacigu nevidljivosti, a Posejdon trozub. U noći prije prve bitke, Had se odšuljao do uporišta Titana i uništio im oružje. Na posljetku su bogovi pobijedili, a trojica braće izvlačila su slamke da bi raspodijelili područja vladanja. Zeus je lukavstvom dobio nebo i zemlju, Posejdon mora, a Had podzemni svijet.

Vladanje

Had je vladao mrtvima, a pomagali su mu demoni koji su ga bespogovorno slušali. Mrtvi nisu smjeli odlaziti iz podzemlja, a ni živi u nj, jer bi se Had razbjesnio. Svi koji su ulazili u podzemni svijet uglavnom bjehu junaci: Heraklo, Odisej, Eneja, Orfej, Tezej i Psiha. Nijedan od njih nije bio zadovoljan onime što vidi, a o tome govori i Homer u Odiseji.

Nije bio pretjerano voljen ni od bogova niti od smrtnika zbog svoje tamne i morbidne osobnosti. Premda je Had vladao podzemljem, on nije bio personifikacija smrti. To je bio Tanatos (Thanatos).

Kad su Grci htjeli umiriti Hada, lupali su glavama o tlo da bi bili sigurni da ih čuje. Žrtvovali su mu crne životinje, posebice ovce, a moguće je da su postojale i ljudske žrtve. Žrtvena je krv skupljana u jame i bunare da bi bili sigurni da će doći do Hada, a osoba koja je prinosila žrtvu morala je okrenuti glavu. Svakih stotinu godina održavale su se stoljetne igre u njegovu čast.


Otmica Perzefone

Perzefona je bila Zeusova i Demetrina kći. Jednoga je dana brala cvijeće s nimfama ili pak, prema Homerskim himnama, s Atenom i Artemidom na polju. Odjednom je Had probio tlo i izašao iz podzemnoga svijeta te ju je oteo i poveo sa sobom. Demetra je čula krik njezine kćeri i potrčala u pomoć, ali je već bilo kasno. Shrvana je Demetra pretvorila nimfe u Sirene jer se nisu umiješale. Demetra je lutala svijetom devet dana bez hrane i pića, sve dok joj Helije, bog Sunca koji sve vidi nije rekao gdje je.

Had ju je duboko volio i nije ju htio pustiti iz podzemnoga svijeta. Oženio ju je i dao joj da kuša zrna šipka (kad bi netko kušao nešto iz podzemnoga svijeta, više se nije mogao vratiti na zemlju). Demetra se potom zatvorila u svoj hram u Eleuzini te na svijet poslala neplodnost uzrokovavši velike neizdržive katastrofe i za ljude i za bogove. Ljudi su molili Zeusa da nešto učini, a umiješali su se i ostali bogovi, a i sama je Demetra tražila pomoć.

Budući da je nije mogao potpuno vratiti jer je jela zrna šipka, poslao je Hermesa da pregovara s Hadom. Određeno je da Perzefona trećinu godine živi u podzemnome svijetu s Hadom, a ostatak godine na zemlji. U drugoj inačici mita, Hekata je spasila Perzefonu.

Had, rimska kopija grčkog originala, mramor, 5. stoljeće p.n.e.





Perzefona i Had na tronu, 4. stoljeće p.n.e.





Rembrandt: Otmica (Prozerpine) Perzefone, 1632.

Afrodita

Afrodita (Ἀφροδίτη, Aphrodítê) u grčkoj mitologiji boginja je ljubavi, ljepote, požude i spolnosti. Afroditin je pandan u rimskoj mitologiji Venera.

Etimologija

Tradicionalna etimologija Afroditina imena povezuje ga s grčkom riječi aphros = "pjena", tako je Afrodita "rođena u morskoj pjeni". Vjerojatnije je da je ime feničkog porijekla.



Rođenje

Njezino je porijeklo nejasno. Prema Homeru, ona je bila kći vrhovnog boga Zeusa i boginje kiše Dione.

Prema Heziodu u Teogoniji rodila se iz morske pjene, koju je oplodio bog neba Uran, nakon što mu je njegov sin Kron odsjekao genitalije kamenim srpom. Potom je izašla iz mora na otok Cipar.

U drugim pak mitološkim izvorima piše da je Talasina i Zeusova kći, budući da je Talasa bila boginja mora.


Uloga

Zahvaljujući svojoj ljepoti i čarolijama kojima je vladala, postala je jedna od najmoćnijih boginja. Ni bogovi, ni ljudi joj nisu mogli odoljeti. Osim toga, imala je i više pomoćnika i pomoćnica: Harite (boginje ljupkosti i ljepote), Hore (boginje godišnjih doba), Peitu (boginju udvaranja i ljubavnog nagovora), Himena (boga ženidbe) i Erosa, mladog boga ljubavi čijim ljubavnim strelicama nitko nije mogao umaći.

Budući da ljubav u životima bogova i ljudi ima jako važnu ulogu, Afrodita je bila vrlo cijenjena. Onaj tko joj je iskazivao počasti i prinosio žrtve, mogao je biti siguran u njenu naklonost. Samo je bila pomalo nestalna, a sreća koju je pružala često je bila i prolazna. Katkad je činila čuda kakva može učiniti samo ljubav: ciparskom kiparu Pigmalionu oživjela je mramorni kip u koji se on zaljubio. Svoje je ljubimce štitila na bojištima, u morskim olujama i od spletaka neprijatelja. Znala je i mrziti, jer mržnja je rođena sestra ljubavi.

Bojažljivog mladića Narcisa, koji je prema kleveti ljubomornih nimfi prezreo njene darove, dovela je do toga da se zaljubio u samog sebe i na kraju počinio samoubojstvo. Ali sama nije imala sreće u ljubavi: nije znala zadržati nijednog svog ljubavnika. Ni brak joj nije bio sretan. Zeus joj je za muža odredio najneuglednijeg, hromog i vječito oznojenog božanskog kovača Hefesta. Kao naknadu za to tražila je utjehu kod živahnog boga rata Aresa, s kojim je imala petero djece (Erosa, Anterosa, Dima, Foba i Harmoniju), zatim kod boga vina Dioniza (s kojim je imala sina Prijapa), uz ostale i kod boga Hermesa. Utjehu je tražila i kod običnih smrtnika, dardanskog kralja Anhiza (kojem je rodila sina Eneju) i kod lijepog Adonisa, strastvenog lovca, za kojega je od Zeusa izmolila besmrtnost.

Trojanski rat

Od njezinih upletanja u veće događaje iz svijeta mitova, najdalekosežnije je posljedice imala njena naklonost prema sinu trojanskog kralja Prijama, mladom Parisu. Kao nagradu za to što joj je u sporu s boginjama Herom i Atenom dao prvenstvo u ljepoti, obećala mu je najljepšu od svih smrtnih žena. Ta žena, po nepodijeljenom mišljenju bogova i ljudi, bila je Helena iz Arga, žena spartanskog kralja Menelaja.

Afrodita je pomogla Parisu da odvede Helenu u Troju. Menelaj se nije htio odreći svoje žene i tražio je da mu se vrati. Budući da je Paris to odbio, Menelaj je uz pomoć svog brata Agamemnona, moćnog mikenskog kralja, podigao sve ahejske kraljeve u kazneni pohod protiv Troje. Pod Agamemnonovim vođstvom otplovilo je sto tisuća Ahejaca preko mora i napalo Troju.

Afrodita je, naravno, pomagala Trojancima, ali borba nije bila njezina jača strana. Bilo je, na primjer, dovoljno da je okrzne koplje ahejskog vojskovođe Diomeda pa da plačući uzmakne s bojišta.

U strašnom desetogodišnjem ratu, u kojem su sudjelovali svi tadašnji junaci i gotovo svi bogovi, Paris je na kraju poginuo, a nakon njegove smrti pala je i Troja.

William Adolphe Bouguereau: Rođenje Venere (Afrodite), detalj, 1879.




Sando Botticelli: Rođenje Venere, 1482.




Gavin Hamilton: Venera (Afrodita) daje Parisu Helenu za ženu, 1782. - 1784.

Apolon

Apolon (grč. Ἀπόλλων, Apóllōn) u grčkoj mitologiji bog je medicine, proroštva, streličarstva, glazbe, sunca i kolonizacije. Zeusov je i Letin sin te Artemidin brat blizanac. Epitet mu je Feb (Phoebos).

Etimologija

Apolonovo grčko ime možda je izvedeno iz prethelenske složenice Apo-ollon povezane s arhaičnim glagolom 'Apo-ell- koji je doslovno značio "onaj koji se pregiba", odnosno "onaj koji tjera" - Apolon je tjerao zlo, bolesti i nesklad.

Plutarh donosi da pollon = mnogo, a prema tome je Apollon negacija mnoštva.

Hesihije povezuje ime s dorskim απελλα (apella) = "skupština", tako da bi i Apolon mogao biti bog političkog života.

Karakteristike

Apolon je bog medicine, liječenja i streličarstva, ali i nositelj smrtne pošasti. Također je bog proroštva i kolonizacije. Vođa je Muza (Apollon Musagetes) te pritom i bog glazbe i poezije. Pjevale su mu se himne zvane peani. Bio je zaštitnik brojnih proročišta i hramova, a posebno se ističu Delfi i Del. Poslije je preuzeo i identitet Helija kao bog sunca (Apollon Helios).

Ljudi su ga poštovali jer je bio bog svjetlosti i Sunca bez čega život ne bi bio moguć, a također i zato što je bio bog sklada i ljepote, koji čine život smislenim. Ideal je grčkoga kurosa, skladnog, razvijenog i lijepog mladića. Apolon je štitio ljude, liječio ih, brinuo se za njih, nagrađivao dobro i kažnjavao zlo. Bio je i bog streličarstva, a njegove strijele nikad nisu promašile metu, pogotovo kad su kažnjavale zlo i nosile kugu. Bio je i bog proročanstava u kojima je ljudima objavljivao Zeusovu volju preko proročica, posebice Pitije i Sibile.


Svete Apolonove životinje:

labud (prije nego što je bio rođen, otok je bio okružen labudima)
skakavac (simbol pjesme)
vrana (dojavila mu je prijevaru njegove ljubavnice Korone)
zmija (simbol proroštva i liječništva)
grifin - mitološka stvorenja s izgledom lava i orla
vuk
dupin
sokol
gavran
miš

Apolonovi atributi:

luk i strijele
lira ili kitara (simbol boga umjetnosti)
lovorov vijenac
tronožac kao simbol njegovih proročkih moći

Apolon je često bio simbol sklada, pogotovo u literaturi, a bio je i kontrast Dionizu.


Rođenje

Kad je boginja Hera saznala da Leta nosi djecu njezina muža Zeusa, bila je bijesna i ljubomorna te se odlučila osvetiti tako što nije dopustila Leti da ostane na čvrstoj zemlji (kopnu ili otoku) i Leta je bila prisiljena tražiti gdje će roditi. Dok ju je gonila zmija Piton s glavom zmaja koju je na nj poslala Hera, Leta je naišla na novostvoreni otok Del koji je plutao na vodi i nije bio ni kopno niti otok, a bješe okružen labudovima. Kad je kročila na nj, dvije su stijene izronile iz morskih dubina; jedna je zaustavila kretanje otoka, a druga stala zmiji na put. Zatim je Leta na gori Kintu rodila blizance - sina Apolona i kćer Artemidu. Poslije je Zeus prikovao Del za dno oceana da više ne pluta, a otok je postao posvećen Apolonu.

Hera je otela Ilitiju, boginju rađanja, da bi spriječila Letu od porođaja. Ostali su bogovi prevarili Heru tako što su joj ponudili ogrlicu od jantara dugačku 8 metara, a boginja je uspjela pobjeći. Legenda kaže da je Artemida rođena prva, a potom je pomogla majci da porodi njezina brata Apolona. Apolon je rođen na sedmi dan mjeseca Targeliona te su sedmi i dvanaesti dan toga mjeseca poslije bili njemu posvećeni.


Život

Kad je Apolon odrastao, vjerni su mu pratitelji bili zlatna lira i srebrni luk. Krenuo je u Delfe da bi se osvetio Pitonu koji je progonio i pokušao silovati njegovu majku. Našao ga je u jednoj uvali pod Parnasom i ubio ga strijelama, a njegovo je tijelo zakopao u zemlju. Tada se ta zemlja zvala Pito, a on joj mijenja ime u Delfi, da se za njega više nikad ne bi čulo. No, proročice su se često nazivale - Pitijama. Na mjestu pobjede utemeljio je i poznato svetište. U toj je uvali bio i izvor koji je emitirao pare koje su pomagale proročicama da padnu u trans.

Kad je Zeus pogodio munjom Asklepija, Apolonova sina, zbog uskrsnuća mrtvaca, Apolon je za osvetu ubio Kiklopa koji je tu munju izradio. Umjesto da bude zauvijek prognan u Tartar, po Zeusovoj je zapovijedi otišao u Tesaliju i služio kod dobrog Admeta kao običan pastir. Apolon je bio zadivljen Admetovim gostoprimstvom te je učinio da mu sve krave donose blizance, a također mu je pomogao da osvoji ruku princeze Alkestide, Pelijeve kćeri. Još je i uvjerio Mojre da ga poštede smrti (glavni članak: Admet).

Kad se bližila zima, odvezao bi se svojim kolima upregnutim labudovima u Hiperboreju gdje vlada vječno proljeće. Proljeće i ljeto provodio je u Delfima, a jesen i zimu u toj zemlji, a katkad i na Olimpu.

Apolonov je dolazak na Olimp donosio radost i dobro raspoloženje. Dolazio je kao vođa Muza, svirao bi liru, a nitko mu nije bio ravan te bi čak i Ares uzdahnuo na njegovu svirku. Apolon i Artemida bili su Zeusovi miljenici, a to je bio razlog ljubomore drugih bogova.

Apolon, likijska skulptura u Louvreu, rimska kopija grčkoga originala





Apolon





Lucas Cranach: Apolon i Artemida, 1530.

Ares

Ares (grč. Άρης, Arês ili Ἄρεως, Areôs) u grčkoj mitologiji bog je rata, najstariji sin Zeusa i Here. Opisan je kao snažan, kao silnik i svađalica. Aresov je pandan u rimskoj mitologiji Mars.

Etimologija

Aresovo ime dolazi od grčke riječi αρη = "uništiti" te je on doslovno "uništavač". Druga je mogućnost da dolazi od αρσην = "muškarac".

Karakteristike

Ares je bio bog ratovanja koje je samo sebi svrhom, radovao se smrti i junaka i običnih smrtnika. Radovali su ga miris krvi, borba, zveket oružja, jauci. Aresa nije zanima uzrok rata, čak ni ishod, bitno je bilo samo ratovanje. Mrzio je ostale bogove, a i svoje roditelje, a posebice božicu Atenu. Smatran je i praocem Amazonki, plemena ratobornih žena.

Ares je prikazivan u četveropregu s četiri pastuha osedlana zlatnim sedlom koja rigaju vatru. Nosio je bakreni oklop, kacigu i koplje ili eventualno štit.

Njegove su svete ptice orao, djetlić i strvinar. Najdraža mu je životinja bio pas te su crni psići često bili žrtvovani njemu u čast u Sparti. Katkad je prikazivan i sa zmijom.

Dim i Fob (Deimos i Phobos) bili su njegova djeca s Afroditom, a označavali su užas i strah. Također je uz njega bio i Kidem, demon zveketa bitke. Homer u Ilijadi spominje da je sestra i društvo smrtonosnog Aresa boginja nesloge i razdora Erida, a također i Enija, boginja ratnog klanja.



Osnivanje Tebe

Ares je bio osnivač Tebe i praotac vodenog zmaja kojeg je ubio Kadmej. Od zmajevih je zubiju nastala rasa boraca, Aresovih potomaka. Da bi se umilio Aresu, Kadmej je oženio Harmoniju, Aresovu i Afroditinu kći. Zbog Harmonije, sve je dovedeno u sklad i osnovana je Teba.

Ares i Afrodita

U Homerovoj Odiseji Alkinoj pjeva o mitovima. Helije je jednom krišom promatrao Aresa i Afroditu kako uživaju jedno u drugom potajno. To je prijavio olimpskome vijeću, a Hefest je predložio da ih se uhvati na djelu te je stvorio mrežu s kojom je mislio baciti u klopku nedopuštene ljubavnike. U točno određeno vrijeme, Hefest je bacio mrežu i ostavio ih nepomične. No, Hefest nije bio zadovoljan sa svojom osvetom, pozvao je olimpske bogove i boginje da vide par. Boginj su odbile, ali su bogovi došli i komentirali Afroditinu ljepotu te da bi rado mijenjali mjesto s Aresom. Nakon što su ih pustili, Ares je odjurio u svoju domovinu Trakiju. Ares je morao platiti preljubničku kaznu, a Hefest se najvjerojatnije razveo od Afrodite i vratio je njezinu ocu.

U drugoj je inačici priče Ares postavio Alektriona da ih čuva, no on je zaspao. Ares ga je poslije pretvorio u pijevca tako da je osuđen svaki put najavljivati izlazak Sunca.

Uz Dima i Foba, Afrodita mu je rodila i Erosa i Anterosa koji su naslijedili Afroditine dobre osobine, a također i kćer Harmoniju.

Ares i divovi

Ot i Efijalt, Aloidi, divovi, bacila su Aresa u lance i stavila ga u brončanu urnu u kojoj je ostao 13 mjeseci. Prekrasna je Eribeja, pomajka dvaju divova, rekla Hermesu što su učinili te ga je on spasio, a Artemida je prevarila Aloide rekavši da će se udati za Ota, a to je Efijalta učinilo ljubomornim. Počeli su se svađati, a Artemida se pretvorila u bijelu košutu i stala između njih. Divovi, ujedno i strastveni lovci, bacili su na nju koplja i tako zapravo ubili jedan drugoga.


Ilijada

Homer u Ilijadi opisuje da Ares nema poštovanja ni odanost prema Temidi, pravednosti. Obećao je Ateni i Heri da će se boriti na strani Ahejaca, ali je Afrodita uvjerila Aresa da se bori na strani Trojanaca. Za vrijeme rata, Diomed se borio s Hektorom i vidio Aresa kako se bori na strani Trojanaca te je pozvao svoje vojnike da se polako povuku. Hera, Aresova majka vidjela je njegovo miješanje te je ohrabrila Diomeda da napadne Aresa te je on bacio koplje na nj, a Atena je usmjerila koplje u Aresovo tijelo koje je pokleknulo nad bolom. Ares se vratio na Olimp prislivši Trojance da se povuku.

Ares, Villa Hadriana, Tivoli





Ares




Joachim Wtewael: Mars i Venera (Ares i Afrodita) otkriveni od bogova, 1604.

Artemida

Artemida (grč. Ἄρτeuiς , G. Ἀρτέμιδος) boginja je Mjeseca, zvijeri i lova, zaštitnica djevojaka, božica svadbe i poroda; Apolonova sestra blizanka, Zeusova i Letina kći. Artemidini su pandani u rimskoj mitologiji Dijana, boginja lova i Selena, boginja Mjeseca.

Etimologija

Artemidino ime možda je povezano s grčkom riječi αρτεμης (artemis) koji je značio da je nešto sigurno.

Hetiti su štovali božicu lova Rutamiš, a Liđani božicu Aritmu kojoj bjehu posvećeni košuta i jelen.



Karakteristike

Artemida je božica Mjeseca te je stoga Apolonova sestra blizanka. Budući da nosi luk i strijele, s vremenom je postala i božica zvijeri i lova. Zaštitnica je djevojaka, kojima šalje brzu smrt, ali ih i spašava kad zatreba. Mladićima donosi slavu i čast. Artemidu štuju kao djevičansku božicu okuženu nimfama te kao božicu svadbe i porođaja, što je razlog zbog kojeg nevjeste Artemidi posvećuju svoj pojas. Najčešće je prikazivana s mjesečevom krunom u kosi te s jelenjom kožom oko ramena. Posvećeni su joj lovački psi i sva zvjerad.

Artemida je gospodarica zvijeri, božica divljači i lova, koju pjesnici, mitografi i likovni umjetnici redovno predočuju kao lijepu djevojku naoružanu lukom i strijelama, praćenu košutom, katkad veprom i psom.

Najstariji primjeri Artemide u grčkoj arhajskoj umjetnosti prikazuju je kao Potnia Theron - božicu zvijeri - krilatu božicu koja drži leoparda i jelena u rukama, a katkad leoparda i lava.

U klasičnoj je grčkoj umjetnosti prikazivana kao tamnoputa lovkinja odjevena u djevojačku kratku suknju, s lovačkim čizmama, srebrnim lukom i strijelama te magičnim tobolcem. Često je prikazivana u streljačkome stavu, zajedno sa psom ili jelenom. Katkad je luk i strijele zamjenjivalo i koplje. Kao boginja djevojaka držala je i liru, a kao boginja svjetla par zapaljenih baklji.

Artemida je nekoć predočavana i kao neka tuđa boginja kojoj su prinosili ljudske žrtve, a predstavljala je bolest, smrt i zlo. Budući da su lov i rat bili povezani, u nekim je krajevima postala boginja rata. U Sparti su joj navodno prinosili ljudske žrtve, a poslije su pred njezinim kipom šibali spartanske mladiće da bi ih pripremili na patnje koje ih čekaju u ratu.


Kult

Osobito je štovana u Arkadiji, a najpoznatiji je hram u Efezu - Artemision - remek-djelo grčke arhitekture i skulpture. Također je bila posebno štovana u Sparti.

U Maloj Aziji bila je vrhovno božanstvo, posebice u spomenutom Efezu. U Djelima apostolskim (19:28) govori se o Efežanima i njihovu štovanju:

Čuvši to, razgnjeve se pa poviču: "Velika je Artemida efeška!"

Mlade su Atenjanke u dobi od pet do deset godina bile slane u Artemidino svetište u Brauronu da bi služile božici jednu godinu. Za to su vrijeme bile znane kao arktoi, odnosni medvjedići. Mit objašanjava da je jedan medvjed navikao redovno posjećivati taj grad te da su ga ljudi hranili i pripitomili. Jednog je dana medvjed ubio djevojčicu, a njezina su braća ubila medvjeda što je razbjesnilo Artemidu koja je zahtijevala da se djevojčice ponašaju kao medvjedi da bi nadoknadile njegovu smrt.

U mnogim su dijelovima Grčke mlade žene posvećivale igračke, lutkice i uvojke svoje kose Artemidi prije braka.


Rođenje i djetinjstvo

Kad je boginja Hera saznala da Leta nosi djecu njena muža Zeusa, bila je bijesna i ljubomorna te se odlučila osvetiti tako što nije dopustila Leti da ostane na čvrstoj zemlji (kopnu ili otoku) i Leta je bila prisiljena tražiti gdje će roditi. Dok ju je gonila zmija Piton s glavom zmaja koju je na nj poslala Hera, Leta je naišla na novostvoreni otok Del koji je plutao na vodi i nije bio ni kopno niti otok, a bješe okružen labudovima. Kad je kročila na nj, dvije su stijene izronile iz morskih dubina; jedna je zaustavila kretanje otoka, a druga stala zmiji na put. Zatim je Leta na gori Kintu rodila blizance - sina Apolona i kćer Artemidu. Poslije je Zeus prikovao Del za dno oceana da više ne pluta, a otok je postao posvećen Apolonu.

Hera je otela Ilitiju, božicu rađanja, da bi spriječila Letu od porođaja. Ostali su bogovi prevarili Heru tako što su joj ponudili ogrlicu od jantara dugačku osam metara, a božica je uspjela pobjeći. Legenda kaže da je Artemida rođena prva, a potom je pomogla majci da porodi njezina brata Apolona te je postala božica porođaja.

Druga inačica priče govori da ih je rodila u gaju Ortigiji u Efezu, a u njegovoj su blizini Grci podigli hram Artemidi koji je postao jedan od sedam svjetskih čuda.

Kad je imala tri godine, Artemida je upitala svoga oca Zeusa kojem je sjedila na koljenu da joj ispuni nekoliko želja. Tražila je da se nikad ne uda, da ima lovačke pse, jelene koji će joj voditi kočiju i nimfe kao družice u lovu koje su ostale djevice. Kad bi se zasitila lova, otišla bi svome bratu Apolonu u Delfe i ondje plesala s Haritama ili pjevala s Muzama.


Akteon

Jednom se Artemida kupala gola u šumi kad je tebanski princ i lovac Akteon naišao na nju. On je zastao i buljio, zadivljen njenom očaravajućom ljepotom. Slučajno je stao na grančicu te ga je Artemida opazila. Bila je ogorčena te je bacila magičnu vodu na njegovo čelo koja ga je pretvorila u jelena, a njegovi su ga vlastiti lovački psi ubili.

Druga inačica priče govori da se Akteon hvalio da je bolji lovac od nje te ga je ona pretvorila u jelena kojeg su razderali njegovi vlastiti psi. I jedna priča u Adonisu govori da se hvalio da je bolji lovac od Artemide pa je ona poslala vepra na nj.

Kalisto


Jacopo Amignoni: Jupiter (Zeus) i Kalisto, 18. stoljećeArtemida je ubijala bilo koju svoju družicu koja je izgubila djevičanstvo, primjerice - Meru i Kalisto. Kalisto je izgubila svoje djevičanstvo sa Zeusom koji je ili došao prerušen kao Apolon ili kao sama Artemida. Kad je to doznala, bijesna ju je Artemida pretvorila u medvjeda. Kalistin sin Arkad gotovo je ubio svoju majku dok je lovio, ali ga je zaustavio ili Zeus ili Artemida te su ih oboje postavili na nebo kao zviježđa - Veliki medvjed i Mali medvjed.

Agamemnon i Ifigenija

Artemida je kaznila Agamemnona zato što je ubio svetu košutu u svetom gaju te zato što se hvalio da je bolji lovac od nje. Na putu za Troju da bi sudjelovao u Trojanskom ratu, Agamemnonovi su brodovi iznenada stali jer je Artemida zaustavila vjetar. Vrač Kalhant prorekao je da će zaustaviti Artemidu jedino ako joj žrtvuju Ifigeniju, Agamemnonovu kćer. U nekim je inačicama priče on to i učinio, a u drugim je pak umjesto nje žrtvovao košutu, a Ifigenija je odvedena na Krim da priprema druge za žrtvu Artemidi. O tome piše Euripid u svojim djelima Ifigenija među Taurijcima i Ifigenija na Aulidi.

Ot i Efijalt

Ot i Efijalt, Aloidi, divovi, bacila su Aresa u lance i stavila ga u brončanu urnu u kojoj je ostao 13 mjeseci. Prekrasna je Eribeja, pomajka dvaju divova, rekla Hermesu što su učinili te ga je on spasio, a Artemida je prevarila Aloide rekavši da će se udati za Ota, a to je Efijalta učinilo ljubomornim. Počeli su se svađati, a Artemida se pretvorila u bijelu košutu i stala između njih. Divovi, ujedno i strastveni lovci, bacili su na nju koplja i tako zapravo ubili jedan drugoga.

Nioba

Nioba je bila tebanska kraljica i Amfionova žena koja se hvalisala nad Letom jer je imala četrnaestero djece (Niobide) - sedam dječaka i sedam djevojčica, dok je Leta imala samo dvoje - Artemidu i Apolona. Apolon joj je ubio sinove dok su trenirali atletiku, a Artemida je ubila njezine kćeri otrovnim strijelama, kao i Apolon. U nekim je inačicama priče poneki potomak spašen. Amfion se, vidjevši mrtve sinove, prema nekim legendama ubio, a prema drugima ubio ga je Apolon nakon što je bjesnio i pokušavao se osvetiti. Shrvana je Nioba otišla u Malu Aziju gdje se plačući pretvorila u kamen, a njezine su suze stvorile rijeku Ahel. Zeus je pretvorio sve Tebance u kamen te nitko nije mogao pokopati Niobu, a na posljetku su je devetoga dana pokopali bogovi.

Artemida





Artemida, rimska kopija grčkog originala iz 4. stoljeća p.n.e.





François Boucher: Dijana (Artemida), 1550. - 1560.






Martin Heemskerck: Artemidin hram





Brygos: Apolon i Artemida, 5. stoljeće p.n.e.

Demetra

Demetra (grč. Δημήτηρ, Dêmếtêr) u grčkoj mitologiji boginja je zemlje, ratarstva, plodnosti, a u prvom redu žita; Rejina je i Kronova kći, Zeusova sestra i Perzefonina majka. Demetrin je pandan u rimskoj mitologiji Cerera. Antički su narodi smatrali da je identična Izidi u egipatskoj mitologiji.


Etimologija

Demetrino grčko ime znači "majka božica". Druga je mogućnost da je izvedeno iz dorskog te da znači "majka zemlja".


Karakteristike

Obično je prikazivana uz žito, a najomiljenija ptica bila joj je roda. Atributi su joj:

klas
baklja
mak
zmija
narcis
bubamara
kalathos (košarica voća i cvijeća)
Često je prikazivana na kočiji, a povezivana je i s prizorima žetve, uključujući cvijeće, voće i žito. Uz nju je obično bila i Perzefona.


Rođenje

Bila je Rejina i Kronova kći, Hestijina, Herina, Hadova i Posejdonova sestra, a također i Zeusova sestra. Kao i njezinu braću i sestre, sustigla ju je ista sudbina, njezin ju je otac progutao bojeći se moguće pobune. Demetra je i dalje, kao i ostali bogovi, živjela u njegovoj utrobi sve dok je nije oslobodio Zeus, njezin najmlađi brat koji je izmaknuo toj sudbi i proglasio se vrhovnim božanstvom. Dodijelio joj je brigu za plodnost zemlje te je ona naučila ljude obradi zemlje i tako promijenila ljudsko društvo koje je dotada bilo orijentirano samo na stočarstvo i lov.

Sa Zeusom je imala kći Perzefonu i sina Zagreja, a s Posejdonom kći Despenu i sina - konja Ariona. S Jasionom je imala sinove Pluta i Filomeja, a s Karmanorom sina Eubola. Jedan rijetki mit govori da je i Artemida bila njezina kći.

Otmica Perzefone

Demetra je Zeusu rodila kćer Perzefonu. Kad se ona igrala s nimfama na livadi, pod njom se otvorila zemlja te se iz ponora pojavio Had i oteo je. Had ju je duboko volio i nije ju htio pustiti iz podzemnoga svijeta. Demetra je čula krik njezine kćeri i potrčala u pomoć, ali je već bilo kasno. Demetra je lutala svijetom devet dana bez hrane i pića, sve dok joj Helije nije otkrio što se s Perzefonom dogodilo. Nesretna je majka pošla na Olimp i zatražila od Zeusa da joj pomogne.

Za to se vrijeme Had oženio Perzefonom i dao joj da kuša zrna šipka (kad bi netko kušao nešto iz podzemnoga svijeta, više se nije mogao vratiti na zemlju). Demetra se potom zatvorila u svoj hram u Eleuzini te na svijet poslala neplodnost uzrokovavši velike neizdržive katastrofe i za ljude i za bogove. Zeus je odlučio umiješati se te je odredio da Perzefona trećinu godine živi u podzemnome svijetu s Hadom, a ostatak godine na zemlji. Tako da Demetra tugujući na zimu zemlji daje neplodnost dok joj kći odlazi u Had, a kad se vrati, odijeva prirodu u zelenilo i cvijeće. Tako su nastala godišnja doba.


Darovi

Triptolema, sina eleuzinskog kralja Keleja, Demetra je naučila uzgajati biljke, kao zahvala za to što su je Triptolemovi roditelji ugostili u svome domu dok je tugovala za Perzefonom, premda oni nisu znali da su primili božicu - predstavila im se kao Doso. Podala mu je zrnje žita i naučila ga orati te mu je rekla da to umijeće širi dalje.

Drugom je Kelejevu sinu, Demefontu, namjeravala podati besmrtnost uronivši ga u vatru. No, tada je naišla njegova majka Metanira i kriknula puna užasa. Na to se Demetra prestraši, ispusti dječaka u vatru, a on izgori. Nakon njezina odlaska, u Eleuzini je sagrađeno svetište u njezinu čast, koje je poslije postalo središte Demetrina kulta.

Cosmè Tura: Demetra, 15. stoljeće





Demetra, preslika reljefa iz Pompeja





Frederic Leighton: Povratak Perzefone, 1891.

Dioniz

Dioniz (grč. Διώνυσος, Diốnysos) u grčkoj mitologiji bog je plodnosti zemlje, vegetacije, vina, žena, bog-bik. Također je poznat kao Bakho i u grčkoj i u rimskoj mitologiji. Poznat nam je i pod drugim imenima, kao npr. Jakhus ili Zagrej.

Etimologija

Dionizovo grčko ime izvodi se od riječi Dios - genitiv imena Zeus i nysos - tračke riječi za sina. Druga je mogućnost da se dovodi u vezu s Nisom - nimfom koja ga je dojila ili planinom gdje su ga posjetile nimfe Nisijade koje su ga nahranile i učinile besmrtnim, kako im je zapovjedio Hermes.


Kult

Dioniz je bog mističnih religijskih rituala. Po tračkim misterijima on nosi bossoris, lisičje krzno, koje simbolizira novi život.

Dionizijski misteriji ostali su jedni od najtajnijih mističnih kultova antičke Grčke. Mnogi povjesničari vjeruju da je Dioniz sinestezija lokalnog grčkog božanstva prirode i mnogo jačeg božanstva iz Trakije ili Frigije, kao što je Sabozios.

Općenito Grci vjeruju da je dionizijski kult u Grčku došao iz Anatolije. Po pričama, nakon rođenja Zeus odnosi Dioniza u zemlju nimfa Nisaida. Grčki koncept gdje se zemlja Nisaida nalazi dopušta da ona bude Anatolija, Libija, Etiopija, Arabija. Sve u svemu to nam sugerira da je namjerno postavljen u magičnu, daleku zemlju.

Tragovi istih ili vrlo sličnih božanstava mogu se pronaći u Mikeni i minojskoj kulturi. Dioniz je u kulturi Grčke i njezinih prethodnika dugo prisutan (prije 1500. p.n.e.), no uvijek ostaje donekle stran.

Tipična dionizijska obilježja jesu bik, zmija, bršljan i vino. Dioniz ima snažnu povezanost sa satirima, kentaurima i silenima. Satiri su po Grčkoj mitologiji poluljudi, poluživotinje, koji opsjedaju šume i prate Pana ili Dioniza. Heziod ih naziva braćom planinskih nimfa te Kuretesa, no beznačajnom i ništavnom rasom. Satiri su muški sljedbenici Dioniza, njegove su sljedbenice menade. Satiri nisu besmrtni, nego mogu umrijeti. Seleni su tek stari satiri.

U grčkim je gradovima ulica spajala kazalište i Dionizov hram, što je omogućavalo održavanje svečanih procesija koje su sjedinjavale kult u hramu i proslavu u kazalištu.


Rođenje

Dolazak Dioniza na svijet donekle je čudan, čak i za grčku mitologiju, te izaziva teškoće u njegovu smještanju unutar panteona grčkih bogova. Njegova je majka Selema, kći Kodmusa, sina kralja Fenikije i Europina brata. Selema je smrtnica, ljudskog je roda, a Dionizov je otac Zeus, kralj bogova.

Postoji nekoliko inačica priče o Dionizovu dolasku u postojanje, no zajednička svima jest njegovo ponovno rađanje (uskrsnuće). To ponovno rađanje jest i glavni razlog njegova štovanja u religijskim misterijima - smrt i uskrsnuće bili su elementi mističkog otkrivenja.

Jedna od priča o Dionizu (iz orfičkih himna) govori kako je Hera, Zeusova žena, ljubomorna na dijete koje nije bilo njezino poslala Titane da ga rastrgaju. Oni su dijete namamili igračkama i rastrgali ga na komadiće te ga gotovo cijelog pojeli prije nego što ih je Zeus uspio rastjerati svojom božanskom grmljavinom. Jedini dio koji je spašen bilo je njegovo srce. Zeus je srce usadio u utrobu Semele i Dioniz biva ponovo rođen.

Mladost

Legenda kaže da je Zeus uzeo malog Dioniza i povjerio ga na čuvanje kišnim nimfama Nisaidama, koje su ga njegovale kroz djetinjstvo, za što ih je Zeus nagradio stavljajući ih kao Hejade među zvijezde. Nimfe spadaju u veliku obitelj ženskih duhova prirode. Katkad su vezane uz određeno mjesto. Također nimfe prate razna božanstva te su česta meta pohotnih satira. One su personifikacija kreativne i njegovateljske aktivnosti u prirodi.

Kad je Dioniz odrastao, otkrio je kulturu vina i način vađenja tog dragocjenog soka, ali ga je ljubomorna Hera pogodila ludilom, koje ga je nagnalo da počne lutati raznim djelovima svijeta. U Frigiji božica Kibela, u Grčkoj poznata kao Reja, izliječila ga je i naučila ga svetim obredima, te se uputio na putovanje po Aziji učeći ljude uzgoju i obrađivanju vinove loze. Najpoznatije od njegovih putovanja njegova je ekspedicija u Indiju, za koju se tvrdi da je trajala nekoliko godina. Nakon trijumfalnog povratka počinje s objavljivanjem svog učenja po Grčkoj. No, nekoliko mu se knezova usprotivilo u tom pokušaju, strahujući da će njegova učenja dovesti sa sobom nerede i ludilo (kralj Pentej i Lierg)

Kao mladić Dioniz je bio posebno atraktivan. Kad je jednom prigodom prerušen u smrtnika putovao brodom, mornari su ga pokušali oteti i iskoristiti za svoje seksualno zadovoljstvo. No, Dioniz je bio milostiv prema njima te ih je pretvorio u dupine, ali je poštedio kapetana, koji ga je jedini bio prepoznao i pokušao zaustaviti mornare.

Olimp

Dioniz je gospodar živih i mrtvih, na Olimpu je zdesna Zeusu, a pridaju mu se mnogi epiteti:

Megapenthes ("onaj od velike patnje"),
Kissos ("bršljan"),
Oinops ("vino")

Dioniz i hriscanstvo

Dionizijska mitologija poslije će naći svoje mjesto unutar kršćanstva. Postoje mnoge paralele između legenda o Dionizu i Isusu. Obojici je majka smrtna žena, a otac vrhovno božanstvo. Obojica su se vratila iz mrtvih i pretvorila vodu u vino. Također postoje tvrdnje da kršćanska tradicija jedenja i pijenja tijela i krvi Kristove, da bi mogli osjetiti Isusa u sebi, također potječe od dionizijskog kulta.

Dioniz je također poseban u odnosu na sva druga božanstva s Olimpa po tome što je on božanstvo koje su pojedini sljedbenici osjećali unutar sebe (u manje benignom primjeru utjecaja Dioniza na kršćanstvo, za Dionizove sljedbenike kao i za sljedbenike Pana govori se da su imali utjecaj na moderno viđenje Sotone).

Dionizijski misteriji

Značajno mjesto u mitovima Grčke zauzimaju dionizijski kult i dionizijski misteriji. U originalnom se obliku na dionizijski kult gleda kao na kult zadužen za uzgajanje vinove loze te dobivanje vina, a u praktičnom smislu za razumijevanje životnog ciklusa vina – utjelovljenje živućeg boga – pravljenje i fermentacija vina – mrtvi bog u podzemlju – opijajući učinak samog pića za koje se smatra da posjeduje božanski duh.

U svom početku kult nije bio zaokupljen samo učenjima o vinu i njegovom tradicijom, već i jednako svim ostalim vidovima vina. Ne treba zaboraviti da je vino nekoć uključivalo mnoge druge sastojke, začine, razne biljke, koji su pridonosili okusu, kvaliteti, medicinskom učinku samog pića. Uzgajanje svog tog bilja orginalno podpada pod dionizijsko učenje tvoreći ga općim kultom vegetacije i travarskom školom. Med i pčelinji vosak također su dodavani ranim vinima, dovodeći ga u vezu s još starijim kultom medovine i pčela u neolitskoj Europi. Rojevi pčela u dionizijskoj tradiciji predstavljaju čistu životnu silu. Kako je rečeno, kultu su dodavane biljke koje su bile povezane s vinom, pa tako i bršljan, za koji se smatralo da potiskuje učinke pijanstva i da je suprotnost vinu, te fikus i šišarke.

Mjesto nastanka

Mjesto nastanka dionizijskih misterija nepoznato je. Gotovo je sigurno da su nastali izvan Grčke, u koju ulaze s dolaskom vina, za koje se smatra da je nastalo 6000 godina prije Krista. Odatle motiv Dionizova odrastanja u nepoznatoj zemlji daleko od Grčke.

Mjesto mogućeg nastanka moglo bi biti planina Arg na granici Mezopotamije i Perzije, ili drevne divlje loze na padinama libijskih planina. Stanovnici Krete preuzimaju vino iz Egipta i Fenicije i prenose ga u Grčku do 1600. prije Krista. Vino je također vjerojatno ušlo u Grčku i kopnenim putem kroz Malu Aziju, no vjerojatno su iz minojske Krete došla prva učenja iz kojih će nastati dionizijski kult.

Osnovne postavke

Osnovno načelo iz izvornih inicijacija jest tema smrti i ponovnog rođenja prema godišnjim dobima te opsjednutost duhom. Opsjednutost uključuje zazivanje duhova, što je popraćeno zajedničkim plesom, obično uz bubnjeve i frule te karakteristične pokrete tijelom, pokrete kakvi su nađeni unutar svih kultova izazivanja stanja transa.

Za razliku od većine kultova transa, unutar dionizijskih obreda sudionici su bili opsjednuti životinjskim duhovima i entitetima te su se mogli i pretvoriti u životinje. No, najpoželjinja je Dionizova opsjednutost. Razlog postojanja takvog kulta kontroverzan je. Neki ga vide kao ritualizirano otpuštanje potisnutih elemenata civilizirane psihologije i privremenu inverziju, da bi se ti elementi sačuvali. Drugi ga vide kao povratak kaotičnim elementima postojanja i reakcijom protiv civilizacije, dok pak treći u njemu vide njegovu magičnu povezanost s kaotičnim moćima. Moguće je da su sve ove teorije primjenjive u raznim manifestacijama kulta.

Kao i vino, i Dioniz je imao različite "okuse" u različitim regijama. Odražavajući mitsko i kulturno tlo, također se pojavljuje pod različitim imenima u susjednim zemljama.

Činjenica da su Grci u svoja vina dodavali razne druge sastojke navela je mnoge, uključujući Roberta Grovesa, na zaključak kako neki od tih sastojaka imaju halucinogeno djelovanje. To donekle potvrđuje i "čarobni napitak", tadašnje začinjeno vino, koje se povezuje s dionizijskim ritualima, za koji se govori da sadržava otrovni bršljan. Također znamo da su šamani tog područja upotrebljavali daturu i buniku.