Egiptologija i egipatska mitologija

Obozavam Egipat i oduvek sam imala zelju tamo da zivim i kao svaki streber dosta sam proucavala njihovu mitologiju posto po tome i jesu najpoznatiji i evo sta sam sve iskopala.

Svako ko moze da dodje do jos kakvih podataka bi mogao da ih postavi ovde, a naravno zelim i da cujem misljenje koje imate o celoj antickoj kulturi

EGIPTOLOGIJA

• nauka koja proučava jezik, kulturu i starine starog Egipta
• počinje krajem XIX. st i u bliskoj su vezi sa dešifriranjem hijeroglifa (uzgred budi rečeno, prvi ih je dešifrirao Francuz J.F. Champolin)
• poznati egiptolozi: A. Mariette, H. Brugsch, J. Dumischen, G. Maspero...
• J. J. Morgan  posebno zaslužan za istraživanje prethistorije doba Egipta
• A. Erman  posebno zaslužan za proučavanje starog egipatskog jezika

EGIPATSKA MITOLOGIJA

• prema egipatskoj mitologiji, u središtu stoji sunčano bogatsvo (Ra), a postoji još i niz drugih božanstava (Ptah, Horus, Set, Oziris...)
• vjerovanje u prekogrobni život  balzamiranje mrtvaca; mumije
• kult mrtvih dovodi do gradnje velikih faraonskih grobnica, pa se u vezi hramova i grobnica razvija i likovna umjetnost (kipovi, reljefi)
• grade se i monumentalne piramide, a mrtvace se pokapa sa zlatom i ostalim blagom uz velike rituale
• najvažnija stvar u egipatskoj mitlogiji je vjerovanje u život poslije smrti – čak su se i za života pripremali za to


Egipatska mitologija, sa svojim brojnim spominjanjima prirodnih pojava i prirodnih božanstava, odražava jedinstven egipatski geografski i prostorni kontekst i posvemašnju ovisnot zemlje o dvjema životodavnim silama – rijeci Nilu i toplini Sunca. Dolina Nila, u vrijeme nastajanja egipatske historije izdvojena od provala naroda i vanjskih utjecaja, bila je kolijevkom jedinstvene civilizacije. Mitovi su se javili u sredini u kojoj su vladale snažne suprotnosti, što je Egipćanima neprestano podsjećalo na naporednost života i smrti.

Tijekom više od 3000 godina civilizacija Egipćana – njezina temeljna poimanja, političke ustanove, vjerski i umjetnički oblici – nije se bitno mijenjala. Najznačajnija razdoblja su: Stara, Srednja i Nova Država. Nakon slabljenja nove države počinje postupno slabljenje Egipta.

Religija je bila duboko ukorijenjena u povijesnom razvoju zemlje. Egipat se sastojao od mnogo odvojenih plemena, a svako je imalo svoje lokalno božanstvo., a 3100. g. pr. Kr. nekoć lokalna božanstva Sjevera i Juga su se ujedinila u državni Panteon

Egipatski svet mrtvih

Egipćani su vjerovali da nakon smrti i ukopa svaka osoba prelazi u svijet mrtvih. Međutim, svatko je prije nastavka života morao proći veliki sud bogova. Suđenje se održavalo u velikoj prijestolnoj dvorani podzemnog svijeta mrtvih, a njegov postupak je detaljno opisan u Knjizi mrtvih. Vrhovni sudac i bog svijeta mrtvih bio je Oziris, a uz njega su na prijestolju sjedile božice Izida i Neftida. Na suprotnoj strani sjedila su četiri Horusova sina koji su bili čuvari kanopskih žara u koje su se spremali unutrašnji organi pokojnika (jetra, pluća, želudac i crijeva) nakon mumifikacije. Suci su bili lokalni bogovi četrdesetdva egipatska okruga. Preminuli se prilikom suđenja obraćao svakome sucu, zazivajući ga imenom kako bi dokazao da ga poznaje i da ga se ne boji. Svaki preminuli morao je prilikom suđenja dokazati da je čist od svih grijeha. Tot, zapisničar bogova, zatim je na velikoj vagi vagao srce umrlog. Na jednoj strani vage stajalo je srce, a na drugoj pero, simbol božice pravde Maat.
Ako se prilikom suđenja dokazalo da je preminuli čist od svih grijeha mogao je nastaviti život u svijetu mrtvih i jedriti s istoka na zapad nebeskim Nilom. Prilikom drugog života u svijetu mrtvih preminuli je mogao ribariti, drugovati s prijateljima i uživati u jelima kojima su ga opskrbili njegovi potomci.

MITOLOGIJA I BOGOVI
Kako je egipatsko kraljevstvo nastalo iz dva zasebna entiteta - jedne države na sjeveru, a druge na jugu - koji su pak nastali povezivanjem više neolitskih kultura - korijene njegove mitologije treba tražiti upravo u tradicijama pretpovijesnih naselja. Logično je stoga da je religijska struktura Egipta isprva bila polivalentna. To je, naime, izravna posljedica činjenice da je on u svojoj pretpovijesnoj epohi bio teritorijalno heterogena zajednica plemena koja su imala zasebne kultove. U preddinastijskom razdoblju izdvaja se nekolicina najvažnijih božanstava nastalih u pojedinim regijama koje će kasnije činiti temeljne administrativne cjeline ili nome. Među najstarija božanstva spadaju ona zoomorfna, a jedinu iznimku među ranim kultovima čini Oziris - antropomorfni bog koji je gospodar svijeta mrtvih. Tu su i Horus (bog oblika sokola), Set (mravojed ili magarac), Uađit (kobra) i Nehbet (lešinarska božica). Među najstarijim božanstvima su i "duhovi iz Butoa" (mjesto na sjeveru Egipta) ljudskog tijela i glave šakala. U arhajskom razdoblju prvih dinastija ističu se Horus i Set kao zaštitnici i državni kultovi Gornjeg i Donjeg Egipta. Pobjedom Narmera Horusov sokol postaje slika s kojom se povezuje vladar u čijoj su osobi povezana dva kraljevstva u jednu državu. On je kao ptica simbol solarnog božanstva, te se kasnije javlja i njegov simboličan prikaz u obliku sunčevog diska sa krilima.

Najvažnija ideja pretpovijesnog i arhajskog razdoblja jest ona o Horusu i Setu koji predstavaljaju simbole dviju država što su isprva bile u sukobu, ali naposlijetku povezane u jednu cjelinu. To u svijesti Egipćana nije bio tek povijesni, nego i mitski događaj u kojem su podjednako sudjelovali i ljudi i bogovi. Faraonski kipovi još od ranih dinastija sjede na prijestolju ukrašenom urezanim motivom, na kojem Horus i Set zatežući užad oko jednog stupa sjedinjuju Gornji i Donji Egipat. Smatra se da među najranija božanstva starog Egipta spada i bog vječnog života i uskrsnuća Oziris koji će u faraonskom Egiptu do kraja ostati najpopularnijim božanstvom. Bogovi se od ranih vremena prikazuju u tri varijante: kao životinje, kao ljudi i kao polu ljudi polu životinje. Do sada nitko još nije dao posve uvjerljivo objašnjenje o tome koja je funkcionalna razlika mogla postojati između tako morfološki različitih duhovnih bića.
Oziris Amon
Važnost obožavanja Sunca raste s dinastijama Starog kraljevstva, a izraz tog usmjerenja je i gradnja piramida. Faraoni 4. dinastije preuzimaju naslov "sin Sunca", te od tada Sunce postaje glavnim bogom kojem se pripisuje stvaranje, a oblici raznih božanstava postaju oblici njegovih moći. Tako se u kasnijim razdobljima sa Suncem povezuje i Oziris, i Set, i Ra, i Amon, i Aton i druga božanstva. Naredni stupanj razvoja religije predstavlja težnja da se heterogeni kultovi uklope u jedinstveni teološki sustav koji bi, u sada jedinstvenoj državi, (sa solarnim kultom uzdignutim iznad ostalih) predstavaljao kompaktnu religiju, a kojem se autorstvo može pripisati svećenstvu Heliopola. Sljedom tog nastojanja nastaje mitologija u kojoj božanstva dobivaju različite uloge, a solarni bog Ra postaje vrhovno božanstvo. Teološki sustav razvijao se u smjeru učenja o emanacijama, što pretpostavlja postojanje jednog boga iz kojeg nastaju svi ostali, (čime se opunomoćuju lokalni kultovi) koji su, uostalom, emanacije i obličja jednoga boga. No, kako je pojam jednog boga još suviše apstraktan za stari vijek, Egipćani tom jednom bogu daju nekoliko različitih oblika, pa tako govorimo o različitim teogonijama (mitološkim kozmogenezama). Oblici tog univerzalnog božanstva, kojem se ujedno pripisuje i stvaranje svijeta su: Ra, Amon, Ptah i Atum. Tek će se u Ptolemejsko doba pod utjecajem helenizma taj broj povećati nastankom zasebnih kozmogeneza svakog pojedinog hrama. U klasičnoj fazi egipatske religije (Od Starog kraljevstva do Kasnog razdoblja) sva su ostala božanstva ili lokalni kultovi ili tek oblici nekoga od rečenih kozmokreatora.
U razdoblju Starog kraljevstva, kada se ustanovljuju teološke doktrine, nastaje i mitologija. To potvrđuje već prepoznatljiv sustav vjerovanja i mitoloških ideja u Tekstovima piramida (5 - 6. dinastija). Tako u Egipćana nalazimo tipične arhetipske zamisli: o stvaranju svijeta (heliopolska, memfiska i druge kozmogeneze), o potopu (Mit o nebeskoj kravi), o besmrtnosti i uskrsnuću (Mit o Ozirisu), o borbi dobra i zla (Mit o borbama između Horusa i Seta), i slično. Simbol koji odgovara riječi "bog" (eg. neter, kopt. nute) je ratna sjekira jednostavna izgleda. Neki su od ranih egiptologa vjerovali da je riječ o zastavicama kojima je u arhajskom dobu bilo označavano područje hramova, no jasniji prikazi potvrdili su da je neter ipak sjekira. Kako je riječ o jednom od najstarijih simbola, razlozi odabira ovog znaka za riječ "bog" ostali su nepoznati. Sa samim oblikom sjekire može se povezati jedino sazviježđe koje su Egipćani nazivali Mesehtiu (Veliki medvjed), međutim ono u egipatskom simbolizmu predstavlja bikovski but. Možda je odabir simbola sjekire za riječ "bog", odnosno "neter", u vezi s ratničkom tradicijom pretpovijesnog razdoblja.

ZAGROBNI ŽIVOT I MUMIFICIRANJE

Nakon smrti čovjekova duša putuje kroz drugi svijet (eg. Duat ili Amenti). Amenti znači "zapad". Naime, posmrtni put duše u krajolike drugog svijeta bio je istovjetan kretanju Sunca koje zalazeći na zapadu odlazi "u nepoznato". Za jedne je on kopija ovoga svijeta u kojem se oru njive, žanje žito, slavi, pije pivo i odlazi u lov na ptice. Za druge, Duat je potpuno odvajanje od svijeta poznatog, uzlet do zviježđa u kojima borave bogovi. Mumificiranje je bilo postupak kojim se tijelo konzerviralo, a njegov je cilj oslobađanje onih elemenata duše koji će preživjeti smrt tijela. Postupak mumifikacije sastojao se u odstranjivanju lako razgradljivih unutarnjih organa i konzervaciji tijela koje bi tako bilo trajnije očuvano. Iako su najstarije mumije izrađene još prije 5000 godina, konačne tehnike mumificiranja razvijene su za Srednjeg kraljevstva. U jednoj spilji kraj Luxora egiptolog Winlock je otkrio masovnu grobnicu šezdeset vojnika koji su poginuli ratujući u postrojbama Mentuhotepa I tijekom borbe za ponovno ujedinjenje Egipta. Tijela vojnika bila su kvalitetno mumificirana i omotana povojima. Postupak je doveden do svog tehnološkog vrhunca u Novom kraljevstvu. Iz tog je razdoblja ostalo očuvano niz faraonskih mumija koje se i danas mogu vidjeti u muzejima diljem svijeta. Tijela mrvih su bivala očišćena vađenjem unutarnjih organa, potom izložena dugotrajnom djelovanju konzervansa, te napokon premazivana balzamima i umotana u povoje. Mogla su dobiti i dodatne zaštitne slojeve poput tzv. kartonaže (smjese od platna i blata) odnosno zalijevanjem u bitumen. Čitav postupak mumificiranja prilično je točno opisao Herodot (Hist. II 86-91) On je tvrdio da je ono trajalo čak sedamdeset dana. Budući je ono ujedno predstavljalo i religijsko-magijski obred, te uključivalo čitanje posebnih ritualnih tekstova, jasno je da u trajanje mumificiranja ne ulazi samo mehanička obrada umrloga.
Danas se zna da su zapravo postojale vrlo različite inačice tog postupka, a koje su se primjenjivale ovisno o platežnoj moći naručitelja ukopa. Herodot je zapisao: Mumificiranje je zasebna profesija. Balzamatori, kad se tijelo k njima donese, pokazuju uzorke modela (za izradbu sarkofaga op. prev.) u drvetu različite kakvoće, obojene tako da sliče mrtvacima. Za najbolje i najskuplje modele kažu da su oni koji koji prikazuju biće od spominjanja čijega imena se moram suzdržati. Druga je vrsta nešto lošija i jeftinija, dok je treća najjeftinija. Kada im je ponuđena razlika u kakvoći rođaci umrlog odluče se koju će od tri izabrati, te nakon što su izvršili odabir odlaze ostavljajući balzamatore da obave svoj posao. Najsavršeniji postupak je kako slijedi: mozak se odstranjuje koliko je to moguće kroz nosnice pomoću metalnih kuka; a ono što kuka ne može dosegnuti odstranjuje se pomoću lijekova. Nakon toga utroba se otvara po strani grubim nožem i uklanja se ukupan sadržaj abdomena. Čitava šupljina se potom čisti i ispire, prvo sa palminim vinom, a zatim ulijevanjem usitnjenih začina. Potom je ispunjavaju čistom usitnjenom mirtom, kasijom i drugim aromatskim tvarima, s izuzetkom tamjana, te je ponovno zašiju. Po svršetku tog posla, tijelo polože u sol i ostave ga tako najduže sedamdeset dana. Kad prođe ovo razdoblje, koje ne smije trajati duže od sedamdeset dana, tijelo operu i čitavog ga umotaju u fine lanene povoje prilijepivši ih gumom što je Egipćani rabe umjesto ljepila. U tom stanju tijelo se vraća obitelji koja naručuje jedan kip ljudskog obličja, (drveni sarkofag antropoidnog izgleda op. prev.), u koji stavljaju mrtvaca, te ga tako sahranjuju u grobnicu, gdje ga postavljaju u stojećem stavu pored zida. Tako se obavlja najskuplji postupak balzamiranja. (Hist. II. 86.) Dakako, kraljevske su mumije imale funkciju relikvije koja se morala čuvati s osobitom pozornošću, pa su faraoni bili mumificirani najkvalitetnijim poznatim tehnikama.
Egipćani su učestalo komunicirali s mrtvima prinoseći darove u hrani i piću nižem aspektu njihove duše (ka), koji je po njihovim vjerovanjima zadržavao tjelesne potrebe. Egipatska nam eshatologija otkriva samu bit egipatske religije. Tu otkrivamo koncepciju tri svijeta: Jednog (vječnog i najvišeg) posve duhovnog u kojem boravi stvoritelj svijeta; drugog svijeta dualnosti i duše*-/Tome svijetu odgovaraju parovi božanstava: Geb i Nut, Oziris i Izida, Set i Neftis, Horus i Hator idt./-; i trećeg svijeta manifestacije (mnoštvo božanstava). Najviši svijet predstavlja ujedno i realnost idealnog stanja (stanja raja, zlatnog doba itd.) koje je za čovjeka izgubljeno Ozirisovom smrću, a u koje se upravo uz pomoć tog božanstva može vratiti tek nakon zemaljskog života.

MIT O OZIRISU, IZIDI, HORUSU I SETU


Egipatska religija obiluje mnogobrojnim mitovima. Najpoznatiji su mitovi o Ozirisu i Izidi i borbi između Horusa i Seta. Detaljno ih je opisao grčki pisac Plutarh (o. 46. - iza 120. g. po Kr.). Tijekom svoga života Plutarh je napisao oko 227 raznih djela. Najpoznatija djela su mu Izida i Oziris, u kojoj govori o egipatskoj religiji i Usporedni životopisi, u kojima je paralelno prikazao živote glasovitih grčkih i rimskim vojskovođa, političara i državnika. Prema Plutarhu Oziris je bio prvi gospodar zemlje koji je prve divlje ljude naučio jesti, obrađivati zemlju i uzgajati stoku. Također ih je naučio štovati bogove i pisati, a sastavio je i prve zakone. Njegov brat Set bio je željan vlasti pa je uz pomoć zavjerenika ubio Ozirisa čije je tijelo bacio u Nil. Ozirisova žena Izida nakon duge potrage pronašla je tijelo mrtvog muža te je začela sina Horusa.Kada je Set saznao da je Izida pronašla Ozirisa dao se u potragu za tijelom. Nakon što ga je pronašao rasjekao ga je na četrnaest dijelova koje je potom razbacao po Egiptu. Izida se ponovno dala u potragu za dijelovima tijela. Pronašla je sve osim njegova spolovila. Izida je od sakupljenih dijelova tijela obnovila mrtvo tijelo muža, obavivši pritom obred balzamiranja putem kojeg je Ozirisa vratila u život. On je od tada gospodar svijeta mrtvih. Nakon što je njihov sin Horus odrastao, zaratio je sa stricem Setom. Poslije dugog suđenja i borbe dvaju bogova, Horusu je vraćeno njegovo pravo na prijestolje Gornjeg i Donjeg Egipta. Faraon se stoga u egipatskoj mitologiji štovao kao utjelovljenje Horusa i gospodar čitave zemlje. Pročitajte dio Plutarhova teksta u kojom je opisano Ozirisovo vladanje na zemlji i njegovo ubojstvo.
Kada je Oziris počeo kraljevati posvetio se obraćanju Egipćana od života u neimaštini i divljaštvu navodeći ih da se upoznaju s plodovima zemlje, donoseći im zakone i podučavajući ih da štuju bogove. Putovao je zemljom promičući civilizaciju. Rijetko je bio primoran upotrijebiti oružje jer je u većini slučajeva naklonost ljudi pridobio razumnim uvjeravanjem, a ponekad ih je znao očarati pjesmama i ostalim glazbenim vještinama. Zato Grci vjeruju da je Oziris zapravo Dioniz. Tifon se za Ozirisove odsutnosti nije usudio išta poduzimati zahvaljujući tome što je Izida bila na oprezu i održavala red. Kada se Oziris vraćao s putovanja, Tifon mu je postavio zasjedu uz pomoć etiopske kraljice Arso i sedamdesetdvojice zavjerenika. Tajno uzevši mjeru Ozirisova tijela Tifon je naredio da se načini veličanstven, raskošno ukrašen kovčeg i donese na gozbu. Svi su uzvanici bili zapanjeni i očarani kovčegom, a Tifon je u šali obećao da će pokloniti kovčeg onome kome bude odgovarao po veličini. Jedan za drugim uzvanici su lijegali u kovčeg, ali nikome nije odgovarao. Na kraju je Oziris legao u kovčeg i mogao se u njemu ispružiti koliko je dug. U tom su se trenutku svi prisutni bacili na kovčeg da ga zatvore. Jedni su zakivali poklopac a drugi su ga pečatili rastopljenim olovom. Dovršivši posao kovčeg su odnijeli do rijeke i otisnuli ga prema moru tanitskim rukavom Nila koji je još i danas poznat kao "prokleti", a preziru ga svi Egipćani. (Plutarh, Izida i Oziris, 13)

Egipatske piramide

Egipatske piramide, od koji su neke među najvećim građevinama koje je ljudska ruka ikad izgradila, čine jedan od najmoćnijih i najdugovečnijih simbola staroegipatske civilizacije. Većina arheologa saglasna je da su one sagrađene kao nadgrobni spomenici povezani sa kraljevskim kultovima sunca i meseca, a većina ih je izgrađena za vreme Starog i Srednjeg carstva.

Istorijski razvoj
U vreme egipatske istorije ranih dinastija, imućni ljudi su sahranjivani u vizuelno upečatljivim stepenastim građevinama poznatih kao mastabe.

Prva istorijski dokumentoana piramida priopisuje se arhitekti Imhotepu, koji je projektovao grobnicu za koju arheolozi veruju da je izgrađena za faraona Džozera, a zamišljena je kao niz mastaba, jedne na drugoj, tako da su stvarale građevinu koju je činio jedan broj stepenica koje su se sužavale prema vrhu. Rezultat je bila Džozerova piramida – koja je projektovana da služi kao džinovsko stepenište kojim će se duša pokojnog faraona uzneti na nebo. Značaj Imhotepovog dostignuća je bio toliko veliki da su ga kasniji Egipćani proglasili za boga.

Sva piramida imala je svoje ime, pa je tako piramida faraona Tetija bila poznata kao „Tetijeva kultna središta traju“, kasnije su kompleksi koji okružuju glavnu piramidu dobijali posebna imena. Većini piramida je kasnije lokalno stanovništvo davalo arapska imena.

Najplodniji period izgradnje piramida podudara se sa najvećim apsolutizmom vladavine faraona, za vreme ranog dela Starog cartsva. Vremenom, kako je autoritet faraona bio manje centralizovan a više birokratizovan, sposobnost i volja da se pokrenu ogromne mase ljudi i velika materijalna sredstva je opadala, pa su kasnije piramide bile manje, lošije i brže građene.

Mnogo godina nakon okončanja perioda građenja piramida u Egiptu, planulo je građenje piramida na području današnjeg Sudan, kada su velikim delovima Egipta zavladali kraljevi Napate. Iako je napatanska vladavina bila kratka i okončala se 661. pne, egipatski uticaj se ostavio neizbrisiv trag, pa je za vreme poslednjeg sudanskog kraljevstva Meroita (otprilike između 300. pne – 300. ne.) procvetala izgradnja Nubijskih piramida, više od dve stotine kraljevskih piramidalnih grobnica, iako jedinstvenih, ipak pod velikim uticajem egipatskih kraljevskih piramida, izgrađenih u blizini meroitskog glavnog grada.

Izgradnja
Veruje se da su se tehnike koje su korišćene za izgradnju egipatskih piramida prvobitno razvijale kroz veliki broj pokušaja i učenja na greškama i kasnije prilagođavane ekonomskim iskustvima i ljudskim resursima u preko hiljadu godina dugom periodu izgradnje piramide.

Nedavno otkriveni grobovi radnika pokazali su kako su piramide građene i koliko su radnici bili važni: radnici na piramidama su bili plaćene zanatlije, a ne robovi, i imali su svoj grad u Gizi..

U najranijem periodu, za vreme Treće i Četvrte dinastije, piramide su građene samo od kamena. Za vreme Pete dinastije veličina piramida je prilično smanjena, a krečnjak lošeg kvaliteta zamenjen je granitom kao osnovnim građevinskim materijalom. Po prvi put za popunjavanje unutrašnjosti korišćen je šljunak, što je omogućilo da se piramide grade s manje sredstava i za kraće vreme..

Za vreme Srednjeg carstva građevinske tehnike izgradnje piramida ponovo su se promenile. Večina piramida iz iz tog vremena bile su tek planine od zemljanih opeka obložene slojem ispoliranog krečnjaka. U neikim slučajevima, kasnije piramide građene su na vrhu prirodnih brda da bi se dodatno smanjila količina materijala potrebnog za izgradnju.

Paradoksalno, materijali i metodi izgradnje korišćeni u najranijim piramidama omogućili su njihov opstanak u mnogo boljem stanju očuvanosti nego što je to slučaj s piramidama kasnijih faraona.

Simbolizam piramida
Veruje se da oblik egipatskih piramida predstavlja praiskonsku humku od koje je, po verovanju Egipćana, nastala zemlja. Takođe se misli da oblik predstavlja sunčeve zrake, a većina piramida bila je obložena uglačanim, blještećim belim krečnjakom, da bi im dala sjajan izgled kad se posmatraju iz daljine. Piramidama su često davana imena koja su bila u vezi sa sjajem sunca. Na primer, zvanično ime „Zakrivnjene“ piramide u Dašuru bilo je Južna blistava piramida, a Senvosretova piramida u el-Lahunu zvala Senvosret blista.

Iako je opšte prihvaćeno da su piramide bili nadgrobni spomenici, postoji trajno neslaganje o pojedinim teološkim načelima koja su podstakla njihovu izgradnju. Jedna teorija koja se sve više prihvata je da su piramide projektovane kao neka vrsta „sredstva za vaskrsnuće“; Egipćani su verovali da je mračni deo noćnog neba oko koga zvezde kruže fizički ulaz u nebesa, i da je jedna od osa koja prolazi od glavne grobne odaje kroz vrh Velike piramide direktno usmerena u centar ovog dela neba. Ovo sugeriše da bi piramida mogla biti projektovana kao sredstvo za magično lansiranje duše umrlog faraona pravo u prebivalište bogova.

Sve egipatske piramide izgrađene su, bez izuzetka, na zapadnoj obali Nila, koja je kao mesto zalaska sunca povezana s carstvom mrtvih u egipatskoj mitologiji.

Mesta gde se nalaze piramide
Većina izvora navodi da je danas broj piramidalnih građevina u Egiptu između 80 i 110. Razlog za ovako neprecizno brojanje leži u činjenici da se mnogo manjih piramida nalazi u lošem stanju i da su samo brežuljci od šljunka, pa ih arheolozi polako identifikuju i proučavaju. Većina piramida je grupisana na pojedinim mestima, a najvažnije se nalaze na sledećoj geografskoj listi, od severa ka jugu.


Abu Ravaš
Abu Ravaš je nalazište najsevernije egipatska piramide, izuzev ruševina Lepsius piramide broj jedan – uglavnom uništene Džedefrijeve piramide, sina i naslednika faraona Kufua. Prvobitno se smatralo da ova piramida nikad nije ni bila završena, ali su sada arheolozi saglasni da je ne samo bila završena, već je bila i gotovo iste veličine kao Menkorova piramida – treća po veličini piramida u Gizi. Po tome bi Džedefrijeva piramida bila četvrta ili peta po veličini piramida u Egiptu.

Nažalost, njen položaj kraj velike raskrsnice puteva čini je lakim izvorom kamena, čije je iskorišćavanje počelo u rimskim vremenim a nastavilo se do početka 20. veka. Danas je malo ostalo izuzev nekoliko redova kamenja koji se uzdižu nad prirodnim brdašcem koje je činilo osnovu piramide – mada je mala satelistska piramida u boljem stanju.

Giza
Piramide u Gizi, posmatrane sa jugo-zapada. Slikom dominiraju od prednjeg plana do pozadine piramide, Menkora, Kefrena i Kufua.Giza, južno predgrađe Kaira je lokacija gde se nalaze Kufuova piramida (poznata i kao „Velika piramida“ i „Keopsova piramida“), nešto manja Kefrenova piramida, i Menkorova piramida, koja je skromnijih dimenzija, zajedno s jednim brojem manjih građevina, poznatih kao piramide „kraljica“ i Velike Sfinge.

Jedino je na Kefrenovoj piramidi ostao deo originalne oplate od uglačanog krečnjaka, na samom vrhu. Zamiljivo je da ta piramida izgleda veća od susedne Kufuove (Keopsove) piramide zahvaljujući tome što se nalazi na uzvišenju, i što je strmija – u stvari ona je i niža i manja od Kufuove piramide.

Piramide u Gizi su verovatno najpopularnija turistička odrednica od davnina, a bila je popularna još u helensko doba kada je Antipater iz Sidona uvrstio među Sedam svetskih čuda. Ona je danas jedino od drevnih svetskih čuda koje postoji.

Zavjet el-Arjan
Ovo nalazište, na pola puta između Gize i Abu Sira, je mesto dve nezavršene piramide iz vremena Starog carstva. Veruje se da je vlasnik severne građevine građevine bio faraon Nebka, dok se južna građevina pripisuje faraonu iz Treće dinastije, Kabi, poznatom i kao Hudžefa, nasledniku Sekemketa. Kabina četvorogodišnja vladavina objašnjava zašto je njegova stepenasta piramida nezavršena. Danas je ona visoka oko dvadeset metara, da je bila završena dostigla bi od četrdeset

Abu Sir
Ima ukupno sedam piramida na ovom mestu, koje je služilo kao glavna kraljevska nekropola Pete dinastije. Kvalitet izgradnje piramida u Abu Siru je lošiji od onih iz Četvrte dinastije – možda kao znak slabljenja kraljevske moći ili manje uspešne privrede. Piramide su manje od prethodnih, a građene su od lokalnog krečnjaka slabijeg kvaliteta.

Tri najveće piramide su Njuserova (koja je gotovo nedirnuta), Neferirkare Kakaijeva i Sahurina. Ovde se nalazi i nedovršena Neferefrijeva piramida. Sve ove piramide građene su kao stepenaste oko sedamdeset metara visoke a kasnije pretvorene u „prave“ piramide popunjavanjam stepenika neučvršćenim kamenom.

Sakara
U Sakari su najveće Džoserova piramida – najstarija monumentalna kamena građevina na svetu, Userkafova piramida i Tetijeva piramida. Ovde se nalazi i Unasova piramida, kod koje je sačuvana prilazna staza, koja je među najočuvanijima u Egiptu. Ova piramida bila je takođe predmet jednog od najranijih pokušaja restauracije, koju je preduzeo jedan od sinova Ramzesa II. Sakara je takođe lokacija nezavršene piramide Džoserovog naslednika Sekemket, poznata kao „zakopana piramida“. Arheolozi veruju da je ova piramida završena da bi bila veća od Džoserove.

Dahšur
Južna „zakrivljena“ Sneferuova piramida u Dašuru. Jedinstvena je po tome što je sačuvala najveći deo svoje oplate od uglačanog krečnjaka.]]

Ovo područje je verovatno najznačajnije polje piramida, izuzev Gize i Sakare, iako je do 1966. nalazište bilo nepristupačno jer se nalazila u okviru vojne baze, pa je zbog toga bila gotovo nepoznata van arheoloških krugova.

Veruje se da je južna Sneferuova piramida, opšte poznata kao „zakrivljena piramida“, prvi (ili po jekim računanjima, drugi) pokušaj građenja piramide s glatkim stranama. Ona je to samo delom uspela – ali ipak privlači pažnju – i ostaje jedina piramida koja je sačuvala veliki deo originalne krečnjačke oplate, i najbolji je primer svetlosnpg efekta koji je bio svojstven svim piramidama u njihovom prvobitnom stanju.

Sevrena, Crvena piramida koju je na istom mestu sagradio faraon Sneferu, kasnije je uspešno izgrađena kao prva prava piramida sa glatkim stranama na svetu. Iako je relativno nepoznata. Crvena piramida je u stvari treća po veličini piramida u Egiptu, posle Kefrenove i Kufuove piramide u Gizi. U Dašuru se nalazi i piramida poznata kao „Crna piramida“ Amenemheta III.


el-Lišt
Dve najveće piramide u Lištu sagradili su Amenemhat I i njegov sin, Senusret I. Ova druga okružena je ruševinama deset manjih pomoćnih piramida. Zalazište, koje se nalazi u blizini oaze Fajum, na pola pute između Dašura i Meiduma, i oko 100 km južno od Kaira, veruje se da se nalazilo pokraj drevnog grada Itjtawy (čija tačna lokacija nije poznata), koji je bio glavni grad Egipta za vreme Dvanaeste dinastije.

Meidum
Piramida u Meidumu je jedna od tri koje su sagrađene za vreme vladavine faraona Sneferua, za koju neki veruju da ju je započeo faraonov otac i prethodnik Huni. Neki arheolozi pretpostavljaju da je piramida u Meidumu mogla biti prvi neuspeli pokušaj izgradnje prave ili piramide s glatkim stranama.

Piramida se srušila još u drevno doba a danas stoje samo centralni delovi njene stepenaste osnove, poput neobične kule, što je jedinstven slučaj među egipatskim piramidama. Brdo na kome je piramida smeštena nije prirodno nastalo – to je u stvari mala planina otpadaka nastalih kada se odustalo od spoljne oplate.

Jedna strana piramide u Meidumu se srušila i odsečena je oko 2600 pne. kada je postavljan njen spoljni zid. Piramida u Meidumu je prava piramida, tetraedar, dok je Džoserova piramida stepenasta piramida, napravljena od nazidanih pravougaonih mastaba. Kod piramide u Meidumu, potporni zidovi nisu prošireni da prihvate značajniju oplatu.

Ovo dodavanje krečnjačke oplate bez produžene kamene potpore pokazalo se fatalnim, i velika humka od šljunka može se videti kraj piramide, Nakon ove nesreće, graditelji su verovatno preisitali metod gradnje.

Uspeh Džoserove piramide i neuspeh piramide u Meidumu postavili su model za kasnije piramidalne građevine u Egiptu

Smatra se da je bilo rušenja i za vreme gradnje „zakrivljene“ piramide u Dašuru (koju je takođe gradio Sneferu), i da je to možda bio razlog za promene u projektu za vreme izgradnje kasnije građevine. Oko 50 metara iznad zemlje, ugao strmine naglo se menja. Neki stručnjaci smatraju da su graditelji „zakrivljene“ piramide promenili svoju graditeljsku tehniku posle neuspeha u Meidumu. Budući da nema zabeleženih rušenja piramida izgrađenih posle meidumske može se pretpostaviti da su inovacije – i katastrofalni rezultati kada one nisu poštovane – bile efikasna lekcija.


Havara
Amenemhet III bio je poslednji moćni vladar Dvanaeste dinastije, a piramida koju je sagradio u Havari, u bliziji Fajuma, je verovatno sagrađena posle tzv. „crne piramide“ koju je isti vladar sagradio u Dašuru. Veruje se da je piramida u Havari bila Amenemhetovo poslednje boravište.

el-Lahun
Piramida Senusreta II el-Lahunu je najjužnija piramida – kraljevska grobnica u Egiptu. Njeni graditelji su smanjili količinu rada potrebnog za njenu izgradnju tako što su za osnovu iskoristili 12 metara visoko prirodno krečnjačko brdo.

A joj mitologije kolika je...nisam imo zivaca sve procitat ma da me zanima

svaka chast!

Maljudi jos nisam ni pocela. Ovo su stvari koje sam skinula sa neta, a sada treba da stavljam sve iz knjiga koje imam.
O mitologiji imam bas mnogo toga posto mi je to neka opsesija